fotografije/tekst
u celini preneti sa www.zone-2000.net
Naravno, nije svejedno
prelaziti granice, a i ne znaš kako su ljudi tamo
raspoloženi. Ipak, želja da se savlada Bobotov Kuk (najviši
vrh
Durmitora - 2523m) je prevladala...
Prilog: Armin Bajramovic
Krenuli smo oko 6h iz Sarajeva, pa preko
prelaza Šćepan Polje dolinom Pive. Onda smo skrenuli desno
prema selu Trsa (mislim da ima i znak na glavnom putu),
a onda u Trsi putem desno.
Put do Trse i par kilometara dalje je sasvim OK [asfaltni],
ali ono malo makadama što smo prešli je kriza. Sreća pa
tog makadama nema puno, jedva par kilometara. Usput smo
svratili na izvor da nalijemo vode, ali od tog posla ništa
- nevjerovatna suša je uzela danak. Al' hajde, šta se
može...
I tako, negdje prije sedla autobus se zaustavlja - sati
je 13, sunce prži. Marka je tu i ceka na nas...
Do Zelenog Vira, izvora
ispod Bobotovog Kuka čije ime obecava "brda i doline",
staza prelazi preko udolina, čas gore, čas dole, a pređe
se za cca jedan i po sat. Zeleni Vir je bio naša nada,
ali uzalud - i on je presušio. Od tekućine imam samo ono
soka što se nalazi u kili jabuka koje sam slučajno kupio
u Foči.
Prilagođavajmo se! [Prilagođavanje
- majka evolucije! Kad se samo sjetim dinosaurusa]. Slijedi
malo odmora prije uspona, a onda put pod noge ka Velikoj
Previji, sedlu prije Bobotovog Kuka. Malo milom, malo
silom, malo na sve četiri. Uspon - standardno, cca jedan
sat strane, kamena, sipara i zezancije...
Negdje na pola puta mramorna ploča - obilježeno mjesto
smrti nekog visokog oficira bivše JNA u bivšoj SFRJ.
Na Velikoj previji dere - ni vjetrovka
ne pomaže. Nema se šta čekati, još tridesetak minuta pa
smo na Bobotovom Kuku. Daljnji uspon ide lijevo ispod
same stijene Kuka do još jednog sedla. A sa tog balkona,
mjesto je kao balkon gigantskih razmjera čega smo tek
svjesni gledamo li ga odozdo od jezera, izuzetan je pogled
na dolinu Škrke sa jezerima i šiljkom Ćuskija dole ispod.
Tu otpilike počinje i zadnji, ali i najteži dio puta.
»»
drugi deo »»
